govor 

Aktivnosti Udruge : Godišnje konferencije HUOJ-a 10.04.2016

Dr. sc. Željko Jozić - predavač na HUOJ-evoj konferenciji "Vrijeme PRomjena"

„Nisam jezični čistunac već se povodim idejom da je jezik poput zaigranog djeteta kojemu, kao mudri roditelji trebamo, uz jasno postavljene granice, dati i određenog prostora za igru i razvitak“
Kutak za diskusiju : Osvrti 01.02.2011 Nina Bertapelle

Govorom do sreće

Čitajući prošlotjedni zanimljiv Mirelin osvrt na temu očuvanja kvalitete verbalnog okoliša u prostoru javnog govorenja, prisjećam se nekih svojih razmišljanja vezanih uz tu kvalitetu u prostoru privatnog govora – dopustite, kolege, da ih s vama podijelim.

U našemu poslu, komunikaciji, već i onako empirijski, složit ćemo se da govor i govorni čin imaju važnu funkciju. Prebirući po teoriji, prisjetit ćemo se da o moći uvjeravanja govorom, uostalom, postoji čitav jedan pravac u odnosima s javnošću, a pokriva ga retorička teorija.

Ako izađemo iz domene profesionalnog promišljanja, i naprosto ljude iz svakodnevice upitamo za što im služi govor, vjerujem da će najveća većina reći da im govor služi kao sredstvo za komunikaciju s drugim ljudima. Manji broj rekao bi da govorom dolaze do željenog ili izbjegavaju neželjeno. Rijetko tko kazao bi da nam govor služi za komunikaciju sa samima sobom. A samo zanemariv broj upitanih usudio bi se pomisliti da govorom možda stvaramo vanjski realitet, i to baš onakav kakav, ovdje i sada, trebamo.

Često mi za jutarnjih vožnji tramvajem na posao privuče pažnju o čemu ljudi spontano progovaraju. Najčešće čujem kako se žale, ljute ili govore o boleštinama. Čak i ako za takav govorni sadržaj  postoji ozbiljan razlog u njihovom tjelesnom ili duševnom okružju, duboko vjerujem da najveća većina govornika ipak nije svjesna mogućnosti da govorom, duboko uronjeni u svoju unutarnju, mogu kreirati vanjsku stvarnost.

U fizičkom smislu, na putu od misli do zvuka govor prolazi kroz čitavo naše tijelo i vibrira u čitavom biću. A ni tijelu ni umu nije svejedno kakvim ga vibracijama hranimo. Probajmo se prisjetiti osjećaja koji nas obuhvati nakon prepričavanja zgoda s nedavnog ugodnog putovanja. U tome činu, puno vlastite energije uspijevamo prenijeti na druge ljude - zapravo na sve one u kojima je radost mogla naći svoju rezonancu. Na žalost, postoje i oni drugi, koji se u svojem ne-veselju ne mogu ugoditi na frekvenciju radosti. Čak i površnim promatranjem govorne forme potonjih, nailazimo na obično siromašan vokabular, pun poštapalica koje ništa ne znače no zamjenjuju šarenije riječi koje bi popunile neku tišinu kada bi u unutarnjem svijetu tih govornika bilo adekvatnog pojma. A svoj rječnik nemaju ni potrebu širiti jer su boje njihovih misli prilično skromnoga spektra.

Uvijek se iznova začudim toj potrebi govornika da bez potrebe i zahtjeva po n-ti puta prepričavaju emocionalno neugodni doživljaj, vlastiti ili tuđi. Vjerujući da će time osloboditi dio vlastite mučnine, upravo suprotno, prepričavanje doživljaja tjera nas da ga uvijek ponovo proživimo. Pa tako vjerujući da će ga govor osloboditi, govornik se govorom sve više porobljava. Takvi ljudi stvaraju siromašan svijet, koji odjednom postane i preuzak da bi ih bio sposoban iznutra potaknuti da iz njega izađu.

U prilog ovoj misli stigla mi je neki dan potvrda i iz usta jednog profesionalnog retoričara, poznavatelja romanskih jezika. Uistinu, u tim jezicima riječ koja znači blagosloviti (tal. benedire, šp. bendecir, port. benzer) etimološki izranja iz sintagme „govoriti dobro“ (lat. benedicere), dok ona druga koja znači prokleti (tal. maledire, šp. maldecir, port. maldizer) dolazi od „govoriti loše“ (lat. maledicere). Ne radi se o slučajnosti: razvoj jezika samo je zabilježio logiku mehanizma oživljavanja realiteta akustičkim valovima: govorom se stvara okoliš. Pa ako okoliš već možemo birati, dajmo, odaberimo onaj sretan.

Nina je magistrirala Fonetiku i stekla CIPR Diplomu. Zaposlena je u Hrvatskom Telekomu.