OSJ za početnike OSJ razgovori
INTERVJU S ALANOM BAHORIĆEM, VLASNIKOM AGENCIJE TENEO I SUOSNIVAČEM FESTIVALA SUDNJI DAN

Samo mijena stalna jest

16.06.2011.

Zadnjih nekoliko godina svjedoci smo turbulentnih zbivanja na hrvatskom komunikacijskom tržištu, a naročito na tržištu PR agencija. Da bi preživjele agencije su se morale prilagoditi novonastalim okolnostima što je značilo restrukturiranje kod velikih (koje je često bilo praćeno nepopularnim mjerama kao što su otkazi i smanjivanje plaća) ili promjenu fokusa ili smjera kod malih.

Alan Bahorić, dugogodišnji PR praktičar, vlasnik je agencije Teneo, koja se svrstava u red malih PR agencija i tijekom proteklog desetljeća, svjedočio je prvo snažnom uzletu PR-a, a potom padu koji je, kako kaže, u nekim segmentima poprimio elemente slobodnog pada.

Razloge za to treba tražiti u činjenici da se radi o malom tržištu te izostanku značajnijih investicija i projekata, pa danas svjedočimo da su budgeti prepolovljeni, agencije se bore na bitno smanjenom tržištu, a oglasni prostor u nekad relevantnim medijima danas se prodaje po cijeni outlet robe, naglašava Bahorić. Situacija je daleko od idealne, no najgore je prošlo, smatra Bahorić, i dodaje kako slijedi borba za zauzimanje novih pozicija, ali i redefiniranje spektra usluga i ponude.

Vaša agencija posluje od 2001. godine. Pored širokog spektra aktivnosti iz područja komunikacijskog managementa, Teneo se specijalizirao za upravljanje kriznim situacijama, komuniciranje s investicijskim javnostima i PR u turizmu.  U kojoj ste mjeri zadovoljni poslovanjem i pozicijom Vaše agencije te koji su najveći izazovi s kojima se susrećete na tržištu?

U 10 godina postojanja, Teneo je prolazio kroz različite oblike i faze, dijelom je to rezultat mog osobnog razmišljanja jer se nikad nisam smatrao samo PR-ovcem (a naravno bilo je i pogrešaka), interesi i aktivnosti bile su šire od klasičnog poimanja agencijskog businessa; rast i akvizicije, širenje i posljedično spajanje, preuzimanje ili prodaja većem igraču....to je prirodni slijed u ovom poslu. Kako je tržište u smislu podjele velikih igrača (a zadnje godine pokazale su da je i veličina relativan pojam), već prilično određeno, razvoj se kreće prema pružanju individualnih usluga koje se više baziraju na konzultativnim uslugama, a manje u smislu full service PR agencije bazirane na medijskim odnosima. I da odgovorim na vaše pitanje; riječ izazov smatram čistim eufemizmom, umjesto izazova poštenije je reći problem, a problema ima u svakom poslu pa tako i ovom, smanjenje budgeta, nerealni zahtjevi, nerazvijenost tržišta, dupming kojeg ponekad provode i velike agencije, sve su to problemi s kojima se danas susrećete bez obzira na veličinu i poziciju.

Vodili ste niz PR projekata za tvrtke gotovo svih sektora. Prema Vašem iskustvima,  koja su to područja poslovanja s najvećim potencijalom rasta u Hrvatskoj?

U ovom trenutku vidim dva sektora koja imaju potencijal rasta; energetika i turizam; energetika jer uskoro dolazi do liberalizacije tršišta, dolaze novi igrači a to znači da treba prenijeti njihove poruke i pre-uzeti potrošače, te turizam kao najveći hrvatski izvozni proizvod. U turizmu, potencijal rasta ne leži u npr. medijskim odnosima već razvoju destinacijskog managementa, definiranju i razvoju kompetitivnih prednosti određenih regija i destinacija. To je prilika za konzultante iz područja komunikacijskog managementa a veliki sustavi; hotelske kuće, TZ-i i sl. najčešće nemaju prostora za takav razvoj jer se bave svakodnevnim poslovanjem. Ujedno, frapantna je razlika u razvoju i destinacijskom promišljanju pojedinih regija; dok npr. u Istri razmišljaju kako marketingirati Velog Jožu ili divovima iz Dvigrada i privući goste koji briju na fantasy i role playing, na Visu prvog svibnja jedva da možete iznajmiti auto ili natočiti gorivo. Kolega Božo Skoko još je 2004. napisao sjajnu knjigu na temu hrvatskog identiteta, imagea i promocije, da u idućih 5 godina komunikacijski i marketinški obrazujemo direktore lokalnih turističkih zajednica, uvjeren sam da bi rezultati bili zapanjujući. Trenutno u Istri radim na jednom projektu destinacijskog managementa i vjerujem da će projekt poslužiti kao dobar primjer drugim regijama i mikro destinacijama.

Radili ste i u velikoj PR agenciji. Možete nam reći nekoliko razlika između male i velike PR agencije (prije svega trebalo bi definirati što je mala, a što velika agencija u hrvatskim okvirima)?

U Hrvatskim uvjetima, rekao bih da je sve što zapošljava više od 10 PR savjetnika već velika agencija. U samoj tehnologiji posla razlike nema, velike agencije češće dobivaju velike poslove i projekte, a to je izazov i dragocjeno iskustvo za sve uključene. U pravilu, u manjim agencijama dinamika posla je nešto usporenija, a atmosfera i radno okruženje znaju biti ugodniji i s manje stresa. Načelno, preporučio bih svim mlađim kolegama, da ako mogu, provedu dio karijere u velikim sustavima, nakon toga lakše je birati npr. korporativni sektor, osnovati nešto vlastito ili otići trećim putem.

Jeste li se u praksi odnosa s javnošću susreli s neetičkim ponašanjem? Koji je vaš savjet što napraviti ukoliko klijent traži da postupite neetički? Da li je granica u praksi jasna ili PR-ovci često popuštaju svjesni da se posao ne nudi svaki dan?

Budimo jasni, kada klijent uzima PR, marketinšku ili neku treću outsource uslugu, onda to čini jer nije u mogućnosti dovoljno kvalitetno ili isplativo odraditi sam. Tu na scenu stupamo mi, PR-ovci u vanjskim agencijama & servisima. Kako su očekivanja velika, granica između etičnog i neetičnog ponašanja vrlo je tanka i to je sastavni dio posla. Ono što je važno jest tzv. upravljanje očekivanjima klijenta; u nekoliko navrata svjedočio sam situacijama u kojima se klijentima obećavalo ono što nije moguće ili realno. Često ponavljam da ne mogu zaustaviti Reuters, ali baš nitko ne dvoji u sud liječnika koji kaže da je pušenje štetno. Žao mi je kolega koji će vas pokušati uvjeriti da mogu zaustaviti Reuters te da pušenje i nije toliko štetno, tanka je granica između laži i sofizma u PR-u, no ipak, ceh plaćaju svi uključeni.

 „Situacija je krajnje ozbiljna! ...Samo najbolji preživljavaju!“ Ne, ne radi se o velikim političkim parolama već otkrivamo slogane jednog od Vaših značajnih projekata.  „Sudnji dan“, nezavisni festival kreativnih komunikacija...o čemu je zapravo riječ?

SUDNJI DAN je jedan doista zanimljiv projekt kojeg smo pokrenuli kolege Branimir Lazanja, Maro Pitarević i ja, dizajner, copywrighter i PR-ovac. Cilj Sudnjeg dana je promicanje autorstva i kreativnosti. Specifičnost festivala je veliki žiri od dvjestotinjak priznatih kreativaca koji glasa putem online platforme i tako u 12 kategorija nagrađuje najbolje u svojoj struci. Ove godine, Sudnji dan se održava se 1. listopada 2011. u Muzeju za suvremenu umjetnost u Zagrebu i vjerujem da ćemo ponoviti prošlogodišnju atmosferu Sundance festivala ili Woodstocka za kreativce.

 Nedavno ste se okušali i u filmskoj industriji osmišljavanjem promidžbe aktualnog i nagrađivanog hrvatskog filma „The show must go on“. Kako je došlo do te suradnje te na koji način i koliko je bila bitna Vaša uloga kao PR stručnjaka u realizaciji ovog filmskog projekta?

Pa film je zapravo moja prva ljubav, fotografijom i filmom neprofesijski sam se bavio od početka studija, a jedno vrijeme bio sam predsjednik Kino kluba Zagreb i Zagrebačkog foto kino saveza. Rad na The Show Must Go On-u, bio je pro bono, a kad na prvu loptu kliknete s ekipom onda je posao pravi užitak. S kolegama Hrvojem Škurlom i Danijelom Vukovićem iz Fahrenheita (još jedna mala ali vrijedna agencija koja je i dio tima Sudnjeg dana), napali smo na sve strane i proširili se svim dostupnim komunikacijskim kanalima i u razdoblju od mjesec dana kroz PR, generiran je AVE u netto vrijednosti od 2 mil. kuna što za domaću kinematografiju smatram respektabilnom brojkom. U tome nam je pomogao i autor, Nevio Marasović jer je njegov film po mnogočemu jedinstven. Film sad nastavlja festivalski život, a u trenutku objave teksta, s autorom ću boraviti na međunarodnom filmskom festivalu u Šangaju, najvećem azijskom A festivalu u kojem je TSMGO u službenoj konkurenciji, kako bi prodali prava za prikazivanje.

Kako biste u svega tri riječi opisali ili okarakterizirali svoju dosadašnju karijeru u PR struci?

Samo mijena stalna jest, evo 4 riječi, ne utvaram si da mogu biti pametniji od Heraklita.

I za kraj, Vaš savjet za PR-ovce početnike i buduće PR-ovce?

Volio bih naglasiti da na osobama koje se žele ili se bave PR-om, leži značajna odgovornost. Znanja i vještine predmet su izučavanja i prakse, no ono što vas nitko do vas samih ne može naučiti jest spoznaja da PR-ovci značajno utječu na javno mnijenje pa i potrebe pojedinaca. Industrija informacija i oblikovanja javnog mnijenja jedna je od najmoćnijih grana postmodernog doba; od odluke koji osvježivač prostora kupiti pa do stava o abortusu, često nismo ni svjesni da su poruke koje uzimamo zdravo za gotovo neki ljudi davno prije nas sastavili i odaslali u eter.

 

Alan Bahorić (Zagreb, 1972.) je magistrirao novinarstvo na Fakultetu političkih znanosti u Zagrebu. Od 2001. vodi agenciju Teneo, surađivao je s mnogim domaćim i stranim agencijama poput Digitel komunikacija, Imaga, Media Vala, Media Consulte, Hocheggera i drugih. Vodio je komunikacijske projekte za klijente iz energetike, turizma i financijskog sektora. Su-osnivač Sudnjeg dana u slobodno vrijeme fotografira, jedri i pokušava windsurfati. http://www.teneo.hr / www.sudnjidan.org / alan.bahoric@teneopr.hr