Kutak za diskusiju OSJ intervju

Važno je imati viziju i cilj te prepoznati ciljanu skupinu

01.08.2012. Vlatka Šelimber, FPZG

S Ozrenom Kanceljakom, glazbenim novinarom i menadžerom, pravnikom i stručnjakom za odnose s javnošću, razgovarali smo o pop proizvodima, glazbenoj i zabavnoj industriji, glazbenim reality showovima. Može li se uspjeti na glazbenoj sceni u Hrvatskoj i kakva je budućnost regulacije autorskih i intelektualnih prava? Odgovore pronađite u ovom intervjuu.

Kao profesionalac u menadžmentu glazbene industrije, kako gledate na mladu pjevačicu Adele kao brend i njezin uspjeh? Može li se to promatrati iz perspektive pop proizvoda? U jednom ste intervjuu za takve „proizvode“ rekli: „Ne radi se o dobrom pakiranju, već odličnom upravljanju, čiji je samo jedan element i 'pakiranje'.“

Kada upravljate procesima komunikacijskog i poslovnog unaprijeđenja, vi dajete obećanje. To je i jedan od najbitnijih dijelova brendiranja. No brendovi nisu samo davanje obećanja, nego ispunjavanje i nadmašivanje tih obećanja te potom ubiranje tako stvorene dodane vrijednosti. Ne postoji uspjeh preko noći, on se gradi stepenicu po stepenicu. Adelein album „21“ nastavak je isto tako izvrsnog prethodnog albuma „19“. Ono što je kod nje izvanredno je da se prodaja njezinog albuma dogodila brzo i u rekordnim količinama, no Adele je svoj uspjeh gradila puno dulje nego što se to na prvu čini. Adele  je zasigurno pop proizvod. Njena priča koja nadograđuje same pjesme je roba  koja se plasira. Pop proizvodi imaju puno prednosti za upravljanje, no kad se promotri u SWOT analizi, ima isto toliko i opasnosti. Kod prednosti svakako se ističe osobnost jer se takav diferenciran proizvod puno lakše može prodati, ali nema pravila da će takva osoba uspjeti. Za primjer možemo uzeti Justina Biebera. Onih koji izgledaju kao Justin Bieber ima milijardu, ali malo je onih koji su tako talentirani, a još manje radini. Bieber ima preko 250 koncerata godišnje sa 17 godina, pleše, odrađuje intervjue, vodi Facebook, ima ljude koji upravljaju njegovom zaradom. To je jedna ozbiljna poslovna operacija. Kod nas definitivno fale radni motivi kao i kompletna poslovna infrastruktua, jer ljudi koji žele uspjeti ne rade dovoljno.

Izjavili ste da “je kod nas glazbena industrija totalno urušena i da više uopće nije moguće stvoriti neki pravi hit, pravu novu veliku zvijezdu i voditi pravu dugotrajnu karijeru. Svi koji još žive su počeli devedesetih.“ Mislite li da se mladi talentirani glazbenici trebaju orijentirati na „globalno“ tržište ili je moguće da, uz dobar strateški menadžment i odnose s javnošću, svoj kruh nađu u granicama Hrvatske?

Mladi se glazbenici trebaju orijentirati puno više nego do sada, na globalno tržište. Ako se netko želi baviti globalnim trendovima, svoju publiku mora tražiti prvenstveno izvan granica Hrvatske. Oni koji se žele baviti narodnjacima ili lokalnom kulturnom scenom mogu se usmjeriti na regiju i one koji vole takvu vrstu glazbe i to je vrhunac. Važno je kojom se vrstom glazbe netko želi baviti. Violončelisti Hauser i Šulić uspjeli su izvan granica Hrvatske svirajući klasiku, a krenuli su iz Londona gdje su studirali. Oni ne pjevaju na hrvatskom niti se ograničavaju samo na Hrvatsku, premda su tu rođeni. Izvode globalnu glazbu i imaju globalnu karijeru pa adekvatno globalnim potencijalima i uspjeh. Važno je imati viziju i cilj te prepoznati svoju ciljanu publiku i usmjeriti se prema njoj jer kao glazbenik od publike i živite. Po logici stvari je teško zamisliti dostojan život od jedne male i siromašne sredine i takve publike, a bavite se proizvodom koji zanima tek neki njezin manji dio. Ali takvih malih publika možda ima svugdje na svijetu. Potrebno ih je pronaći i njima se svima baviti. Politika „Dugog repa“.

Na svom ste blogu komentirali natjecanje za pjesmu Eurovizije i postavili niz pitanja čemu ono zapravo služi i što ono za Hrvatsku znači, a paralelu ste povukli s dodjelom renomiranih glazbenih nagrada kao što su Grammy i Brit Awards. Kako procjenjujete kvalitetu i smisao toga natjecanja u vrijeme prije desetak godina i ove godine? Koliko je pozitivno i poželjno za izgradnju imidža glazbenika da sudjeluje na tom natjecanju?

Vremena se mijenjaju. Eurosong je izgubio svoj značaj, on sigurno nije potreban da bismo pratili trendove u glazbi. Niti su članice EBUa više jedine televizije na svojim lokalnim tržištima. Često nisu niti najuspješnije, a sigurno više ne mogu svojim utjecajem plasirati niti trend pa niti nečiju samostalnu karijer. Dakle, iz pozicije nekog glazbenika, potencijalni domet Eurosonga je krajnje diskutabilan. Često simbolizira i kraj neke lokalne polukarijere. Realno, to je natjecanje gomile zabavljača zemalja bivšeg SSSR-a protiv zemalja bivše Jugoslavije i otpadnika – ridikula, europske scene. Osobno mislim da bi novac potrošen za odlazak (ukupni direktni i indirektni troškovi) na Eurosong pametnije bilo iskoristiti u istu svrhu, ali na drugi način. Važno je odrediti svrhu sudjelovanja Hrvatske na tom natjecanju. Želimo li pomoći našoj glazbenoj sceni u prodoru u svijet? Tada trebamo napraviti relevantan izbor kanala iz pojedinog žanra kroz čije korištenje se to možda može postići. Eurosong sigurno ne spada među njih. Trebamo znati što želimo predstaviti jer postoje pravila žanrova. Nit je sva pop glazba ista niti ima ista pravila. Hrvatska glazbena industrija ta pravila ne želi primjenjivati  - pa čak niti na Eurosongu i zato nismo više uspješni niti tamo. A o uzaludno bačenim novcima da ne pričam.

Kako komentirate projekte poput reality showova u kojima je konačan proizvod nova pjevačka „instant zvijezda“ koju, na kraju krajeva, bira publika? Koliki udio u svemu imaju odnosi s javnošću i kreiranje novog „pop proizvoda“ i mogu li oni biti većinski pokretač koji će tu osobu dovesti do cilja?

Reality showovi vezani uz glazbenu industriju, na uhodanim tržištima sa kvalitetnom industrijom, duboko su s njom povezani. Kod nas se još nije desio nastava da se neka pobjeda vinula i u kvalitetnu karijeru jer glazbena industrija ne zna odraditi svoj dio pola. Pri tom ne mislim toliko na diskografe ili promotore, već puno više na skladatelje i producente. Naši pobjednici su pokazali da znaju pjevati, publika ih je izabrala. Ali kad su dobili nove pjesme, publika ih je napustila. Nije li očigledno da nije problem u pjevačima nego u pjesmama? Leona Lewis i Jennifer Hudson isto su uspjele doći u centar pažnje pomoću glazbenog reality showa, ali one imaju što pjevati, imaju kompozitore i producente sadržaja. Svoj talent imaju kroz kvalitetne pjesme i produkcije iskazati. Naši pobjednici takvih realityja to nemaju, oni su dobili loše pjesme. Problem nije u pjevaču zna li on pjevati, nego ima li što pjevati i što će se dalje događati. Reality show kod nas je odrađen vrlo dobro u televizijskom smislu, no on ne postoji samo zbog televizije. Misija glazbenbog showa je šira od same rejtinga, gledanosti i prodaje oglasnog tv prostora. Vlasnici reality showa ujedno su vlasnici i glazbenih producentskih kuća i nositelji tih prava. Kod nas se pak samo stvara dojam da iza svega stoji strategija.

Na prošloj, dvanaestoj Konferenciji za odnose s javnošću raspravljalo se o zaštiti autorskog i ostalih srodnih prava u komunikacijskim djelatnostima. Koliko je to moguće pravo regulirati s obzirom na sve kanale kojima možemo doći do određenog glazbenog djela? Što biste ponudili kao rješenje?

To je vrlo kontroverzna tema. Zabavnu industriju čini mnogo platformi čija su osnova upravljanje žigovima koji su dio intelektualnog vlasništva te upravljanje autorskim i srodnim pravima. Ne zna se pouzdano u kojem će se smjeru kretati regulacija tih prava, kao i sama poslovna praksa. Moguće je da će industrija ipak popustiti u svojim inzistiranjima na povratku u prošlost te da će prihvatiti drugačije poslovne modele, ali poslovni će se modeli sigurno i dalje razvijati, ma koliko se inudstrija ili zakonodavci tome opirali. Glazba postaje roba opće potrošnje, a ne individualno pravo što znači da glazba postaje jeftina i opće dostupna. Ali to se već desilo izumom fonograma i pokretanjem diskografske industrije prije nešto više od 100 godina. Sad su promjene samo nasavljene. Tim se principima industrija i dalje opire, no sve je više legalnih servisa za slušanje glazbe kojima je industija dala licenciju. Drugi je smjer ACTA-e, SOPA-e i sličnih prijedloga zakona, čije donošenje je za sada zaustavljeno – kako u Europi tako i Americi. Ali su interesi ostali. Osobno podržavam tezu kako se tu intelektualna prava koriste da bi se zapravo postigli drugi i tuđi ciljevi: posve drugi instrumenti unutar vlasti koriste autorsko-pravnu i intelektualno-pravnu zajednicu kao instrument za uvođenje potpune kontrole i prijekih sudova u pravosuđa EU-a i SAD-a. Zagovaram stav protivnika tih zakona, da u svojim rješenjima imaju previše otvorenih mjesta koja nemaju veze s intelektualnim pravom, nego sa zloupotrebom i korištenjem moći kako bi se zaobišle sve pozitivne tekovine pravosudnih organa.