Kutak za diskusiju OSJ intervju
Intervju s dr. Viktorijom Car, docenticom na FPZG-u i glavnom urednicom znanstvenog časopisa Medijske studije

Javna televizija u europskim je zemljama brend, dok HRT-u treba bolno restrukturiranje

10.07.2012. Anja Vujević, FPZG

Povodom objavljivanja drugog godišta znanstvenog časopisa Medijske studije“, u kojemu se objavljuju znanstveni i stručni radovi te istraživanja na području medija, komunikacija, novinarstve i odnosa s javnošću, razgovarali smo s glavnom urednicom časopisa i docenticom na Fakultetu političkih znanosti dr. Viktorijom Car.

U intervjuu pročitajte kako komentira klimu općeg nepovjerenja prema medijima te što kaže o položaju žena u stvaranju vijesti na televiziji, čemu je posvećeno i jedno poglavlje u ovom godištu Medijskih studija. 

U ovom broju Medijskih studija nalazi se poglavlje posebno posvećeno temi položaja žena u medijima i žena kao newsmakera u središnjim informativnim emisijama. Tom temom bavi se i rad kolegice Svjetlane Knežević. Kako Vi komentirate poziciju žena kao nositeljica središnjih vijesti na tri najveće televizije u Hrvatskoj?

Istraživanje za rad Žene u televizijskim vijestima nastalo je kao dio diplomskog rada Svjetlane Knežević, koji je dobio i drugu nagradu Centra za ženske studije za 2011. godinu. Rezultati do kojih je kolegica Knežević došla pokazali su da su žene nositeljice vijesti u manje od 10% slučajeva, što je poražavajuće uzmemo li u obzir činjenicu da postoji velik broj stručnjakinja u raznim područjima od ekonomije i medicine do politike. Zauzimanjem stava manjeg otpora, novinari i novinarke iz navike biraju muškarce za nositelje svojih vijesti, što se mora mijenjati. Istraživanja ovog tipa mogu biti vrlo indikativna i korisna svima koji se bave medijima, ali i široj publici.

Istom temom, ali u Švedskoj, bavi se i feministkinja i profesorica na Sveučilištu u Gothenburgu Maria Edström. Što možemo naučiti iz primjera Švedske?

Kada govorimo o rodnoj ravnopravnosti, Švedska služi kao primjer zemlje u kojoj su žene u mnogim segmentima ravnopravne muškarcima i gdje je rodna diskriminacija gotovo nevidljiva. Međutim, kada je riječ o zastupljenosti u vijestima, žene su još uvijek u manjini. Podatak da je u redakcijama zaposleno više novinarki nego novinara čini ovu situaciju još zanimljivijom, jer se čini da žene same sebe diskriminiraju. Bilo bi vrlo interesantno istražiti, kakva su razmišljanja i stavovi novinarki u Hrvatskoj o tom problemu.

Trenutno živimo u Hrvatskoj u kojoj je povjerenje prema novinarima i medijima srozano na najniže grane. Gdje leže razlozi za takvu klimu? Mislite li da regulacija i profesionalizacija struke mogu pomoći u redefiniranju imidža novinara i struke?

Apsolutno. Mislim da je jako važno govoriti o samoregulaciji i struke novinarstva, ali i odnosa s javnošću te utvrditi određene standarde koji će biti prepoznati unutar struke kao profesionalni kriteriji koji se mroaju poštivati. Tu se posebno mora obratiti pozornost na etiku i etičke standarde. Uz takve kriterije, moraju postojati i detaljno razrađene metode vrednovanja pojedinčevog rada te se moraju uzeti u obzir doprinosi akademske zajednice čija su znanstvena istraživanja zapravo u funkciji struke. Tek u takvom sustavu struka može napredovati.

Leži li dio odgovornosti za loš imidž novinarstva u netransparentnosti i neprofesionalnosti kojoj svjedočimo na HRT-u, javnoj televiziji koja bi trebala biti primjer dobre prakse i proizvoditi isključivo sadržaje koji su u interesu javnosti? Kako komentirate prijedloge o izmjenama Zakona o HRT-u?

Primjeri iz Europe pokazuju da su javne televizije često brend kojim se njihova zemlja može ponositi, kao BBC u Velikoj Britaniji. HRT bi trebao biti primjer najbolje medijske institucije u zemlji, međutim od otprilike 2005. i 2006. godine izrazito je počeo smanjivati kvalitetu svog televizijskog programa, a osim sve lošijeg programa muči se i s upravljačkim problemima, što zahtjeva kompletno restrukturiranje. Takav proces je bolan i dugotrajan, a nažalost novi prijedlozi o izmjenama Zakona o HRT-u pokazuju da ne postoji volja da se tom problemu pristupi transparentno i potpuno slobodno od političkih i ekonomskih interesa. Mislim da su nove izmjene korak unatrag za kvalitetu Zakona o HRT-u, budući da se njime otvaraju vrata za utjecaje politike, što HRT kao javni servis po definiciji mora izbjeći. Problemi na HRT-u su slojeviti, a bojim se da će novi Zakon o HRT-u omogućiti da ti problemi postanu još kompleksniji.

Kakva su Vaša iskustva nakon što ste odlučili otići iz Programskog vijeća HRT-a?

Ono što me najviše muči je to što ne vidim rješenje za HRT. Javni servis se mora očuvati i kao takav je vrijedan našeg zalaganja. Smatram da javni servis treba imati pristojbu kao jedini izvora prihoda, jer samo tada može zbilja biti neovisan o oglašivačima i politici. Kako bi HRT napredovao, ključno je da osim profesionalaca u produkciji i novinarstvu, ima profesionalce na vodećim upravljačkim pozicijama. Nažalost, upravljačke pozicije na HRT-u imaju osobe koje često nisu obrazovane za taj posao i kojima se događaju veliki gafovi u javnosti, kao primjerice gaf aktualnog Glavnog urednika HTV-a (op.a. Brune Kovačevića) koji je nekoliko puta ponovio da je javni servis subkultura. Nestručnost i neadekvatno obrazovanje vode prema degradiranju kvalitete programa, a to je upravo ono što se na HRT-u događa.

Spomenuli ste problem adekvatnog obrazovanja, kao profesorica na Fakultetu političkih znanosti, možete li povući paralelu između stupnja medijske pismenosti studenata u početku svog medijskog obrazovanja i onih koji su na završetku studija?

Studenti koji su na diplomskom studiju, pri analizi medijskih sadržaja vrlo brzo mogu reagirati na simbole i poruke, tj. brzo čitaju medijski „podtekst“. S druge pak strane, studenti na preddiplomskom studiju se medijskom sadržaju još uvijek izlažu na isti način kao što to čini bilo koja, prosječna, osoba. Ono što vidim kao problem je prekasno pristupanje učenju medija u obrazovnom sustavu. Medijska pismenost bi trebala ući u obrazovni i odgojni sustav, što znači da već djeca u predškolskoj dobi mogu učiti na koji način prepoznavati sadržaje koji mogu manipulirati djecom. Medijska pismenost svakako mora ući u kurikulume osnovnoškolskih i srednjoškolskih programa, a tom temom će se baviti i šesti broj Medijskih studija. Uredništvo za taj broj preuzela je profesorica s London School of Economics, Sonia Livingstone, apsolutna zvijezda kada govorimo o medijima i posebno o medijskoj pismenosti. Zahvaljujući sudjelovanju u COST mreži, dobili smo priliku surađivati s nizom uglednih europskih autora i autorica, što nam je velika čast i nekako smo unaprijed ponosni na taj broj.

Foto izvor: Anja Stević, Emil Čančar i Vlatka Šelimber