Kutak za diskusiju OSJ teme

Persuazija na djelu – politička retorika

28.02.2013. Vlatka Šelimber
 Politička svakodnevica neizostavan je dio medijske agende jer politika i oni koji se njome bave utječu na živote građana. Novinske stranice, radijske i televizijske sekunde, internetski prostor popunjavaju političari i njihove (katkad nespretne) izjave i govori. Na temelju toga stvara se dojam, pa tako neke političare smatramo populistima, neke u najmanju ruku osebujnima, a neke spretnima, zanimljivima, vjerodostojnima i uvjerljivima. Postavlja se pitanje kakva povijest prethodi današnjim znanjima koja su temelj uspješnih političkih govora te kako pojedinci postaju vrhunski govornici.

Retorika, vještina dojmljivog, slikovitog pismenog ili usmenog izražavanja (kako ju definiraju Anić i Goldstein) svoje korijene vuče iz Stare Grčke. Praktična svrha retorike je uvjeravanje sugovornika, a legitimnost ovoj disciplini kojom se najviše bavio Aristotel daje činjenica „da između istine i zablude postoji međuprostor u kojemu vladaju prijepornost, neizvjesnost, vjerojatnost i vjerodostojnost“ te  razlikuje tri vrste govora: politički, sudski, svečani govor. Smisao političkoga govora jest uvjeriti sugovornika ili publiku u korisnost ili štetnost nečega.

Dvadeseto stoljeće obilježili su mnogi ratovi, stanja političke napetosti i neizvjesnosti, pogubne ideologije temeljene na propagandi kao organiziranom širenju ideja radi oblikovanja javnog mnijenja i ostvarenja planiranih ciljeva. Upravo se u tom okruženju razvio prostor za retoriku i retore – velike govornike velikog retoričkog umijeća i elokventnosti. Winston Churchill, John F. Kennedy, Nelson Mandela, Franklin D. Roosevelt, Nikita Hruščov, Margaret Thatcher, Martin Luther King samo su neki od retora koji su ostavili neizbrisiv trag svojim povijesnim govorima. Iz tih smo govora u naslijeđe dobili jake poruke koje se katkad reproduciraju u svakodnevnom govoru aludirajući na važnost koju su imale u svom povijesnom kontekstu. U čemu je tajna tih govora i govornika?

Svaki veliki govornik svjestan je da do publike dopire samo sedam posto onoga što on izgovori. Publika se više koncentrira na boju glasa, tonalitet, poštapalice, a najviše utjecaja na publiku ima neverbalna komunikacija – čak 55 posto. Karakteristika svih značajnih govora je da su imali jednu temeljnu uvjerljivu poruku. Zasigurno znate tko su autori ovih poruka i u kojim su govorima izrečene: „I have a dream“, „Ask not what your country can do for you“, „The only thing to fear is fear itself“. Poruka je srce govora. Važno je znati se povezati s publikom; govoriti konverzacijskim tonom, uključiti publiku svojom neverbalnom komunikacijom, ali i potaknuti sva osjetila publike unoseći uzbuđenje u govor, pričajući jednostavnu i razumljivu priču, uključujući emocije i istinsku povezanost publike i govornika. Na kraju ono najvažnije – govoriti o temi iskrenom strašću.

Budući da u definiciju retorike ulaze teorija i pravila govorništva, nekoliko je retoričkih figura koje koriste svi veliki govornici, a koje je prepoznao Aristotel. Trijada ili pravilo koje propisuje inkluziju tri elementa jednake vrijednosti u rečenicu ili u seriju rečenica. Anafora koja podrazumijeva naglašavanje pojedinih riječi njihovim ponavljanjem na početku rečenice (njome se najviše koristio Churchill u svojim govorima, na primjer „We shall fight on the beaches“). Zatim su tu antiteza, usporedba, aliteracija, metafora. Osim što ove retoričke figure uključuju publiku i povezuju je s govornikom, one pomažu u oblikovanju „soundbitea“, kratkog isječka ili citata, koji će mediji iskoristiti u svojim prilozima, a javnost će ih lako upamtiti. Ovo je od iznimne važnosti ako na umu imamo suvremenu političku komunikaciju.

Primijenit ćemo sve dosad navedeno na poznati inauguracijski govor „prvog televizijskog predsjednika“ Johna Fitzgeralda Kennedyja:

http://www.youtube.com/watch?v=xE0iPY7XGBo

U jeku Hladnog rata, prekidanja diplomatskih i konzularnih odnosa s Kubom i velikih političkih napetosti, na čelo Sjedninjenih Američkih Država kao 35. predsjednik izabran je John F. Kennedy. Kennedyja često nazivaju „prvim televizijskim predsjednikom“ zbog njegove telegeničnosti, ali i činjenici da su upravo televizijske debate bile te koje su ga vinule na predsjednički položaj. Kennedy je 20. siječnja 1961. u Washingtonu održao inauguracijski govor upamćen po poruci „Ask not what your country can do for you“. Jedna od tajni uspjeha Kennedyjevih govora leži u njegovu ozbiljnom shvaćanju retoričkoga umijeća. Tako je zadužio svoga pomoćnika, Teda Sorensena, da prouči sve dotadašnje inauguracijske govore kako bi „probio kod“ Lincolnovog poznatog govora Gettysburg Address. Taj govor bio je školski primjer korištenja retoričkih figura.

Temeljna uvjeravajuća poruka govora „Ask not what your country can do for you, ask what you can do for your country.“ počiva na kontrastu, a kontrast koristi kroz cijeli govor: „United, there is little we cannot do in a host of cooperative ventures. Divided, there is little we can do - for we dare not meet a powerful challenge at odds and split asunder.“ Kennedy upotrebljava i trijadu: „And, if a beachhead of cooperation may push back the jungle of suspicion, let both sides join in creating a new endeavour - not a new balance of power, but a new world of law - where the strong are just, and the weak secure, and the peace preserved.“ Prisutna je igra riječi temeljena na emocijama: „Let us never negotiate out of fear, but let us never fear to negotiate.“, a Kennedy mudro uključuje i publiku u svoj govor dajući joj na važnosti: „In your hands, my fellow citizens, more than mine, will rest the final success or failure of our course.“ Vidljiva je upotreba anafore u kombinaciji s kontrastom: „We shall not always expect to find them supporting our view. But we shall always hope to find them strongly supporting their own freedom...“

Slikovitim izražavanjem („For man holds in his mortal hands the power to abolish all forms of human poverty and all forms of human life.“), stankama i naglašavanjem najvažnijih riječi (world, war, man, freedom), Kennedy govori o izbornoj pobjedi koja slavi slobodu, a ne pobjedu stranke. Svojom neverbalnom komunikacijom uključuje u govor cijeli auditorij okrećući se lijevo i desno prema njemu, a strastveno izlaganje koje sugerira da retor čvrsto vjeruje u ono što govori samo je odlična primjena navedenih stavki uspješnih velikih govornika.

Retoričko umijeće može se steći učenjem i vježbanjem, poštivanjem određenih pravila koja su utvrđena još prije dvije tisuće godina i ostavljena nam u naslijeđe. No, isto tako valja učiti i vježbati prepoznavanje političke demagogije kao opasnog oblika obmanjivanja lažnim izjavama i obećanjima. Primjenjujući stare retoričke postavke u suvremenoj komunikaciji možemo zaključiti da je „Sokratov i Platonov zahtjev da retorika ne smije biti lišena težnje za dobrim, lijepim i pravednim, jer je u protivnom u stalnoj opasnosti da se pretvori u oblik obmane i opsjene, danas (je) više nego aktualan.

Vlatka Šelimber, Studentska sekcija HUOJ-a